Piše: Razim Medinić, prof. bosanskog jezika i književnosti
Bosanski jezik ima svoju historiju. Nastao je, kao i svi slavenski jezici, iz praslavenskoga jezika, iako neki krugovi negiraju njegov kontinuitet te se 1991. godina, u tim neukim krugovima, doživljava kao godina njegovog osnivanja. Jedan od najstarijih spomenika bosanskog jezika je Humačka ploča. Nastala je krajem X ili početkom XI vijeka. Najstariji pisani spomenik na starobosanskome jeziku svjetovnoga karaktera je čuvena Povelja Kulina bana. Napisana je 29. avgusta 1189. g. zapadnom bosanskom ćirilicom, tj. bosančicom. Jedan od tri originalna primjerka nalazi se u Biblioteci Sankt Peterburg u Rusiji. Nažalost, Rusi je ni nakon zahtjeva naše Ambasade ne žele vratiti u Bosnu i Hercegovinu, jer je smatraju jednim od najznačajnijih spomenika Slavena. S jezičkog stanovišta Povelja predstavlja neoboriv dokaz postojanja jednog od najznačajnijih pisama i izraza na području srednjovjekovne Bosne u 12. stoljeću.
Epigrafika je vid originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj književnosti Bosne. To su natpisi na kamenu, tzv. „kamena pismenost“. Bosansko-humska epigrafika po svojoj originalnoj književnoj vrijednosti i jezičkoj zanimljivosti ide u sam vrh južnoslavenske epigrafike. Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu kakav je slučaj s Bosnom i Humom (današnja Hercegovina). To su, prije svega, epitafi, natpisi na nadgrobnim spomenicima, čuvenim stećcima. Pisani su glagoljicom, ćirilicom i bosančicom i prilagođeni su živim oblicima narodnoga govora, ali i zahtjevima za konciznošću, za krajnjom jasnoćom i jednostavnošću izraza.
Govoriti o srednjovjekovlju, a ne govoriti o fratrima, najvjernijim čuvarima jezika, pisane riječi i bosanstva, bilo bi neozbiljno. Prvo značajno ime je Matija Divković koji je svoje djelo Nauk Krstjanski objavio na bosanskome jeziku, štampano ustavnom bosančicom, tradicionalnom pismu u Bosni. Divkovićev jezik je u osnovi čisti narodni jezik – štokavština ijekavskoga izgovora, sa primjesama ikavice, kojom se govorilo u srednjoj Bosni. Njega su na književnom putu i jeziku slijedili kako bosanski franjevački pisci, tako i oni izvan Bosne; dok su se značajke književnog jezika, nastale na bosanskom tlu, proširile i na hrvatsko područje, koje je izravno utjecalo na procese formiranja književnog jezika na štokavskoj osnovici.
To je samo još jedan dokaz da je bosanski jezik, u svojoj čistoti i ljepoti, poslužio kao kolijevka i drugim jezicima.
Jedan od najznačajnijih je i Ivan Franjo Jukić, narodni prosvjetitelj i književnik. Zagovarao je kulturne i lične slobode: slobodu, štampu i svjetovno školstvo. Pisao je pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak, čime je isticao svoju bezgraničnu ljubav prema bosni i svoje bosanstvo.
U vremenu od XV do XIX vijeka veliki broj Bošnjaka piše svoja djela na orijentalnim jezicima (turskom, perzijskom i arapskom) pa čak i naučna djela iz leksikografije i gramatike. Ta pisana aktivnost ostavila je traga i samom bosanskom jeziku. Pišući svoja djela na tim jezicima, Bošnjaci unose i neke fragmente bosanskoga jezika u duhu narodnoga poetskog izraza. Takav je slučaj npr. sa poezijom Derviš-paše Bajezidagića i Muhameda Nerkesije Sarajlije, Habibe Stočević-Rizvanbegović i dr. Čuveni Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije pisan je turskim jezikom, kojim su se služili učeni ljudi po Bosni, odnosno u Sarajevu.
Mula Mustafa Bašeskija smatra da je bosanski jezik (kako ga je on redovno nazivao) u rječniku daleko bogatiji od arapskog i turskog jezika.
Dalje, Uskufijev Bosansko-turski rječnik je najstariji južnoslavenski rječnik.
„POUZDAVŠI SE U BOGA, ZADUBIO SAM SE U MISLI TE SE U TAJ ČAS DOSJETIH DA SKUPIM RJEČNIK NA BOSANSKOM JEZIKU.“
Ovim riječima je Muhamed Hevaji Uskufi počeo pisati djelo kojim će ući u historiju. To je prvi rukopisni južnoslavenski rječnik koji je svjetlo dana ugledao 1631. godine. Dakle, gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Stefanović Karadžić i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, također, pod snažnim utjecajem bosanskoga jezika. Tursko-bosanski rječnik pisan je na štokavskom dijalektu, originalno poznat kao Makbuli-arif, odnosno ono što se sviđa učenom čovjeku. Rječnik je napisan u stihu i danas je izvanredno ubjedljiv historijski dokaz negatorima bosanskoga jezika, jer se potvrđuje ne samo postojanje bosanskoga jezika, nego i sam termin – bosanski jezik, koji se danas spočitava.
Od polovine XVII do kraja XIX vijeka u Bosni se njeguje jedan poseban vid književnog stvaralaštva na bosanskome jeziku arapskim pismom, tzv. alhamijado književnost. Najpoznatiji alhamijado pjesnici su Fejzo Softa i Umihana Čuvidina. Neprekinutost upotrebe bosanskoga jezika jezika u književnom stvaralaštvu održava bogata narodna književnost Bošnjaka. To su narodne epske pjesme, epsko-lirske pjesme (balade i romanse) i lirske pjesme (čuvene sevdalinke) kao i narodne pripovijetke, poslovice, zagonetke, anegdote, uspavanke i sl. Ta književnost dostiže visok umjetnički nivo, kakav je slučaj sa čuvenim baladama Hasanaginica i Smrt Omera i Merime. Krajem druge faze razvoja bosanskoga pisanog jezika skupljaju se i objavljuju bošnjačke narodne pjesme. Godine 1868. izlazi prvi bošnjački list – Sarajevski cvjetnik, štampan uporedo na bosanskom i turskom jeziku.
Bosanski jezik je u periodu između dva svjetska rata svoje pisane forme razvijao u sklopu srpskohrvatskoga jezika. U tom periodu bosanski jezik je negiran i prešutkivan. Bosanski jezik nestaje iz zvanične upotrebe, ali kao svoj maternji jezik – bosanski jezik u svojim djelima su čuvali i njegovali pisci: Hamza Humo, Enver Čolaković, Hasan Kikić, Zija Dizdarević i mnogi drugi. Važno je istaći Novosadski književni dogovor iz 1954. godine. Potpisnici Novosadskog književnog dogovora zanemaruju središnji jezički prostor, ne samo bosanskohercegovački, već i crnogorski. Potpisnici ovog dogovora ne pokazuju dovoljno sluha za kulturni i nacionalni identitet Bošnjaka, a naročito ne pokazuju sluha za njihov savremeni književnojezički izraz.
Za savremenu bosansku književnost je najznačajnija 1966. godina. Tada se pojavljuju dva najpoznatija djela bošnjačke književnosti i bosanskoga jezika: roman Derviš i smrt Meše Selimovića i zbirka poezije Kameni spavač Mehmedalije Maka Dizdara. U te dvije knjige i sam bosanski jezik je ispoljio sve svoje izražajne kvalitete. Tu dolazi do reafirmacije i modernizacije dvaju najbitnijih slojeva naslijeđa samog bosanskog jezika: onog iz prve njegove faze, one srednjovjekovne, bogomilske (Dizdar) i onog iz druge njegove faze, orijentalne, turske (Selimović). Tim dvama djelima bosanski jezik je na najbolji način pokazao svoju historijsku utemeljenost i stvaralačku sposobnost da iskaže najsuptilnije pjesničke i najdublje filozofsko-literarne doživljaje svijeta i života.
Bosanski jezik je danas u zavidnom položaju. Bosanski jezik, danas, po broju govornika spada u jezike srednje veličine. Ima oko 5 miliona govornika, od čega je oko 3 miliona govornika u BiH. Bosanski jezik je zaseban jezik, ali koegzistira i sa genetski najsrodnijim jezicima.
Bošnjaci za svoj jezik kroz historiju isključivo upotrebljavaju naziv – bosanski jezik. Taj naziv se zasniva na tradiciji bosanske državnosti, ali također i na svijesti o zajedničkoj teritorijalnoj pripadnosti.
brcko.tv
