Piše: Edna Mulić #BDCKolumna
Sarajevo.
Uvijek mu se rado vraćam kao turista koji ne može da se nauživa u svom narodu i strancima koji mašu selfie štapovima kako bi fotografisali stare zgrade.
Dočeka me miris bureka, ćevapa i kahve koja se prži na Baščaršiji.
Prolaznici kojim uvijek zavidim na laganoj odjeći i torbici oko struka, a ja za sobom vučem kofer i još tri torbe, eventualno zapinjem slušalicama koje se nekontrolisano kače na sve što može da me uspori.
Kada ste mladi, često je pitanje: “Kakav je provod?”
I svaki put prijatelje moram razočarati, ali nemam pojma.
Mogu vam reći kakvi su ljudi,
zagrljaji,
stisak ruke nepoznate osobe,
kahva na Baščaršiji,
plaćeni ručak ( ha ha, omiljeni dio svake edukacije koliko god godina imao ),
put dug 6h,
trčanje na tramvaj i teška srca vožnja taksijem jer sam pogrešno skrenula pa nema šanse da ću stići nastavim li čekati.
Kontrola nije okej, pozavidio bi im svaki specijalac na ulijetanju i stavu, ali izgleda da morate imati dug jezik ako već kartu niste kupili 
(pokušajte, ne možete ništa izgubiti – kartu svakako nemate).
Ovo je Ismail. ( like SMILE 😂 ), prilično zabavno poređenje jednog Turčina koji na ulici plete i veze narukvice da bi kupio povratnu kartu.
Prozborili smo par riječi. Okej je, poprilično pozitivan za nekoga ko je zaglavio skupljajući novac.
Kao novinari u usponu, snimili intervju na turskom jer samouvjereno očekujemo da će ga neko prevesti.
Pronašao mi je narukvicu žute boje (omiljene), sa zelenim detaljima. Nije omiljena, ali nosi svoju priču – pa je važno da bude uz žutu.
I iskreno da vam kažem, ovo je moj doživljaj provoda.
Zar nije hrabar provod upoznavati ljude i pružiti im koju lijepu riječ i osmijeh? Teško, znam. No, možete pokušati.
Osjećaj je divan.
Ismailu sam napisala u njegovu svesku u kojoj mu ostavljaju poruke da se čuva i da je hrabar.
Hrabrost nas može podići da se nikada više ne osjećamo kao slabići.
