#BDCKolumna Piše: Azra sinanović
On je u sirotištu napisao pismo roditeljima dok ga ti čitaš u svojoj kući. Pročitaj i razmisli.
”Majko, oče.
Pišem vam ovo jer do sada nikada ranije nisam. Za nekoliko dana ću postati punoljetna osoba. Vjerujem da vam je ova rečenica izazvala osmijeh na licu jer sam je napisao sa ogromnom težinom bola u sebi. Da, za nekoliko dana punim 18 godina i napuštam sirotište. Mjesto gdje ste me ostavili kao mladog dječaka. Porastao sam ali ne dovoljno da shvatim razlog zbog čega sam bio odbijen od ljudi koji su mi bili najpotrebniji u životu.
Možda sam zaboravio mnogo stvari ali ne i dan kada ste me bacili pred vrata ove zgrade. Kao što vidite na početku još uvijek vas oslovljavam kao majka i otac. Ipak, zbog vas sam došao na ovaj svijet ali zbog vas sam mogao isto tako i da nestanem. Zbog toga pišem ovo isključivo iz razloga da dokažem koliko sam jaka osoba postao zahvaljujući vašoj gorčini i mržnji prema životu. Ovdje se i nisu baš trudili nešto da me nauče ali događaji su učinili da shvatim koliko sam zapravo usamljena osoba. Znate, ponekad sam bio veoma gladan ali konstantno sam dijelio sa drugima. Zimi je bilo veoma hladno ali se nikada nisam žalio. Sada kada trebam ići, plašim se. Vjerujem da ste prolazili milion puta pored ove zgrade i kajali se zbog svega što ste uradili. A ko ne bi?
Oče, kaješ li se zbog prevelike količine alkohola u sebi? Majko, kaješ li se zbog batina koje si mi svakodnevno zadavala? Na početku sam osjećao ogromnu krivicu. Mislio sam da sam ja bio taj koji vas je natjerao da me bacite među nepoznate ljude. Ali, kvragu bio sam samo dijete. Falili ste mi, priznajem. Svakim danom. Prije svakog doručka, poslije svake večere. Ne znam zašto vas još uvjek volim. Ne znam zbog čega bih još uvijek stavio ruku u vatru samo da vidim osmijeh na vašem licu. Ne znam zašto se ostavljeni uvijek nadaju. Možda me nećete tražiti ali samo želim da znate koliko vas vaše dijete još uvijek cijeni. Gdje god da budem uvijek ću se sjećati da sam nekada i ja imao roditelje. Majko, sjećam se tvojih riječi: ”Sine, samoća stvarno mnogo boli”. Znaš, sada si me uvjerila u to.
Vjerujem da ste imali poseban razlog zbog čega ste me onaj dan posljednji put uhvatili za ruku. Vjerujem ali isto tako i neopravdavam. Zbog vas nikada nisam bio sretan ali sumnjam da će ostati tako.
Ipak ste me u svemu tome naučili jednu stvar. Da nikada ne odbacujem ljude koji me vole. Samo zbog toga, mnogo hvala roditelji moji.”
Poslije svega što vidite da se u svijetu događa, vi ipak niste sretna osoba? Da li vam je danas jedini problem bio ustati u skuhati kafu? Da li zbog sitnice niste imali osmijeh na licu? Odgovorite i razmislite jer je već u čitanju ovog teksta prošlo nekoliko minuta. Da li ste onda svjesni koliko vrijeme brzo prolazi? Iskoristite ga najbolje što možete. Živite život bez obzira kakvu prošlost imate iza sebe. Vjerujte da se ne nalazi bez razloga upravo iza vas.
