Epilepsija je jedna od najučestalijih bolesti ili poremećaja u neurologiji.
Genetski faktor
Bolest kao takva ne predstavlja samo medicinski već i socijalni problem koji je determiniran težinom oboljenja, psihičkim promjenama, stavom porodice, zahtjevima radne sredine.
Sam naziv „epilepsija“ dolazi od grčke riječi „epi lambano“, što znači zgrabiti, ščepati. Epilepsija je naglo nastali i prolazni poremećaj funkcije mozga, koji prestaje naglo i ima tendenciju za ponavljanjem.
To je sindrom veoma široke etiopatogeneze, čije su različite kliničke manifestacije samo više ili manje stereotipni odgovori određenih regija mozga, odnosno različitih funkcionalnih nivoa mozga, bez obzira na patogenetski moment.
U svijetu 50 miliona ljudi boluje od epilepsije.
U etiologiji epilepsije važni su genetski faktori, eventualne organske promjene u mozgu i precipitirajući faktori.
Uloga naslijeđa je očigledna u nekim oblicima bolesti, kao kod generalizirano konvulzivnih tipova posebno idiopatske epilepsije. Organsko oštećenje mozga je važan faktor.
Mozak se može oštetiti do rođenja, kao posljedica oboljenja postpartalno (porođajna trauma, postnatalna žutica, dječije infektivne bolesti, traume mozga ili upale).
Prekid svijesti
Precipitirajući faktori potpomažu izbijanju napada, a sami se ne mogu označiti kao uzročnici kliničkih manifestacija napada.
Klasifikacija koja je danas prihvaćena od većine epileptologa počiva na kliničkim i elektroencefalografskim aspektima.
Za one tipove napada kada postoji samo kratak prekid svijesti, kao što su apsansi, i kod onih gdje nema nikakve promjene stanja svijesti (jednostavni napadi), nije potrebna nikakva intervencija.
Treba uraditi sljedeće:
– Prepoznati nastupajuće znake napada, kao što su ukočen pogled, automatizmi, prestanak govora ili konfuznost.
– Blokirati pristup opasnostima, ali ne sputavati osobu tokom napada, udaljiti je od opasnih mjesta, osigurati zatvoren prostor i spustiti je na pod ako je neophodno.
– Smireno pristupiti pacijentu i posmatračima. Ostati pribran i miran te tihim glasom govoriti osobi da je na sigurnom. Zadržati sigurnu distancu ako je osoba veoma uznemirena ili konfuzna tokom ili neposredno po završetku napada, sve dok se pacijent posve ne izbistri.
– Registrirati sva događanja. Generalizirani tonično-klonični napad djeluje posebno uznemirujuće za posmatrače i obično se reagira panično, često pogrešno. Zato je potrebno znati šta treba uraditi u takvoj situaciji, a šta ne.
Izvor: avaz.ba
