Đorđe Božović Giška je bio srpski kriminalni i paravojni komandant tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.
Božović je rođen kao Đorđe Mićković 16. septembra 1955. u Peći od oca Gavrila “Gavra” Mićkovića iz klana Kuči i majke Milene . Njegov otac Gavro bavio se podzemnim aktivnostima i nakon što je ubio Nijemca u Kelnu, porodica je odlučila promijeniti prezime u Božović po Gavrovom ocu Boži. Zajedno sa majkom i mlađom sestrom Slavicom, mladi Đorđe je živio u Inđiji do 1964. Tada je njegov otac ubijen i porodica se preselila u Beograd, nastanivši se u naselju Voždovac.
Beogradski asfalt
Njegov dolazak na Voždovac sa osam godina oblikovao je ostatak Đorđevog života.
Odrastajući u kvartu prepunom siromašnih porodica radničke klase poput njegove, često je bivao meta podrugivanja i maltretiranja od starije djece. Na provokacije je počeo uzvraćati pesnicama, stekavši poštovanje i ulični kredibilitet. Doživotno se sprijateljio s Branislavom “Belim” Matićem koji ga je ubacio u bokserski klub Radnički. Vješt u uličnim tučnjavama, maloljetni Đorđe rano se našao u problemima s policijom. U kvartu je imao nadimak Bucko zbog svog izgleda. Svoj poznati nadimak Giška dobio je očigledno zbog sličnosti sa istoimenim medvjedom u beogradskom zoološkom vrtu.
U trinaestoj godini ilegalno je prešao granicu sa Italijom samo da bi pokazao da može. Po povratku se sprijateljio se s Borisom Petkovim poznatim kao “Bugarin (Bugarin)” i Rankom Rubežićem. Zajedno s Belim, četvorka je stvorila osnovu za mafijaški klan.
Giška je to opisao riječima:
Onima koji me optužuju da sam kriminalac kažem: u Beogradu sam se pročuo kao dosta dobar bokser, vrijedan u školi, a željan svega. Hoću da se i provedem, volim djevojke, a para nema. Kako se snaći? Predloži ovaj ono, ajde sitno, ajde krupno, ajde pljačka… Krenuo sam iz neke želje za avanturizmom, za nekim glupiranjem, i toga se danas stidim. Ali ja to časno zovem pravim imenom.
Druženje s Ljubom Zemuncem i Arkanom
Giška je imao bliske veze sa srpskom mafijom (bio je prijatelj sa Ljubomirom Magašem, čije je poštovanje stekao kada je drugi put ilegalno prešao u Italiju sa 17 godina kako bi imao bokserski meč s njim) i crnogorskom mafijom u svojoj mladosti gdje je dostigao čin šefa. Giškin odnos s drugim istaknutim članovima beogradskog podzemlja obilježili su naizmjenični periodi bliskog prijateljstva i opakih sukoba, često sa smrtonosnim posljedicama.
Krajem 1980-ih, zajedno sa gangsterom Željkom “Arkanom” Ražnatovićem i slikarom Draganom “Tapijem” Maleševićem, Giška je vodio noćni klub Amadeus koji se nalazio u beogradskom naselju Tašmajdan. Prema sigurnosnom operativcu Boži Spasiću, klub im je bilo dozvoljeno otvoriti uz blagoslov Jugoslovenske državne bezbjednosti (UDBA) kao svojevrsnu nagradu za Giškinu i Arkanovu službu UDBI tokom prethodnih godina. Međutim, nakon što su otkrili da se pored redovnih aktivnosti u klubu navodno konzumira i droga, UDBA ga je zatvorila.
Rad za UDB-u
UDBA je Božovića, kao i ostatak jugoslovenskog podzemlja, često koristila za uklanjanje političkih neistomišljenika i državnih neprijatelja. Giška je bio jedan od najboljih agenata koje je služba imala, zajedno s Arkanom, zbog njegovih vještina, znanja stranih jezika i pameti. Često je bio označavan kao mozak iza operacije Đureković, iako ove glasine nikada nisu potvrđene. Jedna od njegovih poznatih akcija uključuje postavljanje ekspoloziva u interfon sa daljinskim upravljanjem koji je eksplodirao na vratima određenog albanskog emigranta u Švicarskoj kao znak upozorenja.
Ipak, Božović je svoje političko mišljenje očigledno promijenio 1986. godine, kada je poslan u Australiju da izvrši atentat na Momčila Đujića, kontroverznog četničkog komandanta iz Drugog svetskog rata i uticajnu ličnost u srpskoj emigraciji. Božovića je impresionirao govor koji je Đujić održao u Sidneju. Jugoslovenska tajna služba nikada nije zvanično priznala da ga je zadužila za pomenuti atentat, ali je kasnije prekinula sve kontakte s njim. Od tada je Božović postao državni neprijatelj i brzo se pridružio opozicionoj politici.
Povratak u Beograd
Božović se vratio u Beograd krajem 80-ih i brzo se postavio kao vođa bande u svom kvartu u Voždovcu. Od zvijezda u usponu beogradskog podzemlja, poput Aleksandra Kneževića “Kneleta” i Gorana Marjanovića “Bombaša”, Giška je doživljavan kao legenda. Giška je često djelovao kao pregovarač, rješavajući svađe između svoje i drugih bandi. Držao je strastvene govore na sahranama gangstera, upozoravajući ih da dolazi krvavi rat u Jugoslaviji i da se moraju držati zajedno. I formalno se uključio u politiku, diveći se tada neformalnom vođi opozicije Vuku Draškoviću. Božović je sa svojom bandom aktivno sudjelovao u protestima u Beogradu 9. mata 1991. godine koji su za cilj imali rušenje Miloševićeve vlasti. Poznat je po tome što je spriječio masu da uđe u Skupštinu Narodne Republike, rekavši: “Nećemo dopustiti gubitak bilo kojeg srpskog života”. U tom je razdoblju postao i tjelohranitelj Draškovića. On i Matić “Beli” počeli su finansirati Draškovićev SPO i postali su ključni u konsolidaciji njegovih birača.
Srpska garda
Srpska garda je učestvovala je u sukobima na strateškom području Hrvatske u blizini grada Gospića koji su držali Srbi.
Dijelovi garde također su učestvovali u ratu u Bosni i Hercegovini. Božović je bio prvi komandant, ali je ubijen u akciji u blizini Gospića. Mnogi vjeruju da je Giška zapravo ubijen po nalogu Beograda i službe. Toj teoriji posebno daje na snaži činjenica da je glavni finansijer jedinice Branislav Matić Beli ubijen je u avgustu 1991. u Beogradu
Rade Čubrilo, bivši komandant Teritorijalne odbrane Medak – istočni Gospić, bio je 20 do 30 metara udaljen od mjesta pogibije Giške i otkrio da je Božović mogao da bude pogođen čak i iz kasarne, koju su opkolile „zenge“.
– Giška je pogođen dok se nalazio na raskrsnici ulica Nade Dimić i Bilajske. Na njega je pucano, najverovatnije, iz pravca zgrada, koje su udaljene 100-150 metara na sjever. U njima su bili pripadnici hrvatskih snaga, a Giška je izletio na čist teren i pogođen je bočno. Ulazna rana mu je bila ispod lijeve strane grudnog koša, a izlazna sa desne strane, između kuka i bubrega – otkriva Čubrilo, koji nije vidio sam trenutak pogibije vođe Srpske garde.
On ne isključuje mogućnost da je u opkoljenu kasarnu „Stanko Opsenica“ ubačen neko da ubije Gišku, ali napominje da nema više saznanja.
– Znam samo da nije ubijen s leđa. Izvukao ga je njegov bratanac, koji je kasnije i sam preminuo, dok je Giška prebačen u Medak, u crkvu. Obdukcija kod nas nije rađena jer nije bilo uslova. Njegovo tijelo je umotano u ćebe i zastavu, a onda ga je desetak gardista odvezlo za Beograd – ističe Čubrilo.
Avaz.ba