BiH 

Fata Isaković nakon više od 20 godina dočekala da ukopa sinove

Među 33 posmrtna ostatka koja se ove godine kopaju u Potočarima nalaze se i dvojica braće Isaković. Njihova majka Fata godinama se nadala da su živi, ali nadu je izgubila kada joj je javljeno da su našli njihove kosti. Oni koji su preživjeli golgote Srebrenice kažu da se mora o tome pričati jer sudbina svih porodica je tako drugačija, a tako ista. Najveća istina je da su neke familije kompletne ubijene i njihove prezime nema više ko nositi.

Cijeli život po kolektivnim centrima. Fata Isaković prije rata živjela je kao udovica u Pobuđu kod Bratunca gdje je imala šestero djece. Tokom rata porodica je prvo izbjegla u Srebrenicu. Fata se prisjeća dana kada se oprostila sa sinovima koji su imali 20 i 22 godine:

“Ja plačem. Mlađi sin je bio manji, ali vrijedniji. Kaže: Nemoj, mama plakati. Nemoj da ne idem nikako. Ubit ću sam sebe. Onaj stariji, pametniji kaže: Hajde ti, mama, ne sikiraj se. Zagrli me i izljubi, izljubi. Ja sama znam da nećemo se više vidjeti.”

Braća Asim i Kasim Isaković ubijeni su u magacinu Kravici, a nađeni u grobnici u Liplju. Majka ih je prepoznala po košulji i šorcu. Kaže da joj je jedina utjeha što će makar sada imati njihove mezare:

“Znam gdje ću otići mojoj djeci, da se ispričamo, da ih pomilujem. Dvadeset godina nisam znala gdje su. Koliko je meni tuga, toliko mi i je i drago. Nema njih više ali da ih ukopam i našla sam ih obojicu.”

Osim Isakovića, smiraj u Potočarima naći će i kosti Fadila Gabeljića iz Sućeske čija je cijela porodica ubijena. Rijetki preživjeli muškarci iz ove familije poput Eniza Gabeljića prisjećaju se puta smrti na Kameničkom Brdu dok su se pokušavali domoći slobodne teritorije prema Tuzli:

“Fadil nije bio sa mnom, ali smo bili tu u blizini. Došli smo na Buljimu do jednog proplanka gdje je bilo puno ljudi i rečeno nam je da je prekinuta kolona da ne znamo put, tražio se neko da vodi. Onda je zapucalo sa svih strana. Raspršili smo se na sve trane i tu smo se već pogubili.”

Eniz je nekako ostao živ, ali Gabeljiće više nije vidio nikada osim njihove posmrtne ostatke iz masovnih grobnica. Kaže da je puno teških i neispričanih priča iz Podrinja te da kompletna istina neće nikada ugledati svjetlo dana.

“Vjerujem da na svim stranama postoje ljudi koji će povjerovati u vjerodostojnost i istinitost. Mi preživjeli smo tu da kažemo, da svjedočimo da se to zaista desilo i šta se sve izdešavalo”, dodaje Eniz Gabeljić.

Jedino što je ostalo i Fati i Enizu od porodice i rođaka su tek poneka fotografija i sjećanja koja ponovo ožive svakog 11. jula u Potočarima, u Srebrenici, gdje su njiovi najmiliji počeli život, a drugi su im ga prerano okončali.

Cijelu priču pogledajte ovdje.

Nataša Tadić / N1

Još vijesti iz ove kategorije