Moji su prijatelji u Palestini bili Bošnjaci, bili su više od komšija, prava gospoda, kaže dr. Salameh
Samo rijetki znaju gdje sve danas žive potomci Bošnjaka koji su se, što svojom voljom, što progonima u 19. i 20. stoljeću, iselili s prostora Bosne i Hercegovine, kao i zemalja bivše nam zajedničke države.
U bošnjačkim porodicama čiji su bliski rođaci krenuli za posljednjim tragovima Osmanskog carstva u Tursku prije agresije na BiH skoro da se šapatom govorilo. Tako su mnogi Bošnjaci koji su se devedesetih godina našli u izbjeglištvu u Turskoj prvi put upoznali davno izgubljene rođake koji su, istina, nosili druga prezimena, ali u pamćenju, čak i u sedmoj generaciji, sačuvali jezik, kulturu i običaje predaka, kao nepobitne svjedoke bosanskih korijena.
Iz Palestine u Aman
Iseljavanjem Bošnjaka u Tursku danas se bave samo rijetki domaći istraživači. O onima, pak, koji su se iselili u zemlje arapskog Magreba, zatim u Palestinu, Jordan i Siriju znamo isključivo kroz poneki novinski tekst ili svjedočenja pojedinaca koji su, boraveći u ovim zemljama, imali priliku da sretnu potomke Bošnjaka.
Novinar „The Jordan Timesa“ Basel Smadi je tekstom pod nazivom „Jordanski Bosanci: Kratka historija zaboravljene manjine“ sredinom ovog mjeseca podsjetio na život bošnjačke porodice Bosnaq, koja se u Aman doselila iz Palestine i čija je sudbina slična sudbinama mnogih po svijetu raseljenih bošnjačkih porodica.
Da su Bošnjaci odavno nastanjivali prostor Palestine, za naš list govorio je i tuzlanski oftalmolog, dr. Munir Salameh. Rođen je u gradu Nablusu u Palestini i već blizu 40 godina živi u BiH.
S emocijom se sjeća svojih prijatelja Bošnjaka, s kojima je išao u gimnaziju. Osim po svijetloj puti, kaže, ni po čemu drugom se nisu razlikovali od Palestinaca.
– U mom Nablusu živjela je velika bošnjačka zajednica. Većinom su živjeli u starom, takozvanom rimskom dijelu grada. Sjećam se komšija moje rahmetli nene, bili su krojači. Nena ih je mnogo voljela jer su, govorila bi, bili više od komšija. Uvijek je pričala kako su vrijedni i da imaju gospodsko držanje. Ne znam jesu li bili rodbina, ali su svi koje sam poznavao nosili isto prezime Bosnaq, pa i moji prijatelji iz gimnazije – govori dr. Salameh.
Stizali u uniformama Otomanskog carstva
Ističe kako su potomci Bošnjaka govorili arapski.
– Rat u Palestini je i njih, kao i mnoge rođene Palestince, vremenom raseljavao po svijetu, ali znam da ih i sada ima u Nablusu. Podsjećaju me na ljude s Drine koje sam nakon agresije upoznao u Tuzli – ispričao nam je dr. Salameh, navodeći da mu je poznato da Bošnjaka ima i u susjednom gradu Tulkaremu.
Univerzitetski profesor, dr. Elvir Musić, vrsni poznavalac perzijske i arapske kulture i književnosti, na svojim putovanjima po zemljama arapskog govornog područja imao je priliku dosta saznati o životu potomaka Bošnjaka čiji su preci u ta područja stigli u 19. i početkom 20. stoljeća. Nije rijedak slučaj, kaže, da su Bošnjaci u Tunis, Palestinu i Egipat stizali prije nego što se misli i to kao vojnici Osmanskog carstva.
U prilog tvrdnjama dr. Musića ide i podatak da su preci jednog od najpopularnijih tuniskih umjetnika, pjesnika i pjevača Lutfija Bošnjaka u Tunis stigli kao pripadnici vojske Osmanskog carstva.
Posljednji stanovnici Cezareje
Bosanskohercegovački košarkaški reprezentativac Adis Bećiragić za „Avaz“ se prisjetio vremena kada je igrao za Hapoel iz Haife. Putujući iz Haife za Tel Aviv uz obalu Sredozemnog mora, ugledao je gradić čijim jednim dijelom su dominirale stare kamene kućice.
– Zaustavio sam se i vidio tablu na kojoj piše „Od Rimljana do Bošnjaka“. Pitao sam se odakle Bošnjaci tu, ali sam onda saznao historiju ovog mjestašca, danas turističke atrakcije. Radi se o Cezareji, koja je sačuvala tragove raznih kultura, među kojima i amfiteatar iz vremena Rimskog carstva, ali i tragove bošnjačkih kuća. Među njima je i nekadašnja, danas restaurirana, džamija za koju sam saznao da su je sagradili bošnjački doseljenici krajem 19. stoljeća. Kasnije su Bošnjaci iz Cezareje raseljeni, mahom po unutrašnjosti Palestine, ali i susjednim državama. Dosta emotivno sam doživio susret s ovim gradićem, posebno zbog saznanja da su Bošnjaci bili posljednji njegovi stanovnici – ispričao nam je Bećiragić.
Značajne pozicije u zajednicama
Dr. Elvir Musić kaže da jedino u Iranu nije otkrio potomke bošnjačkih migranata.
– Nažalost, samo se rijetki bave bošnjačkim iseljeništvom u arapskim zemljama. Danas, uglavnom, znamo kako je protjeran i gdje se sve skrasio naš bošnjački narod nakon agresije devedesetih godina, znamo dosta i o iseljenicima u Ameriku, ali vrlo malo znamo o Bošnjacima koji su se u posljednja dva stoljeća iselili u zemlje arapskog govornog područja. Neistraženi arhivi Turske, Egipta i Tunisa kriju mnoga svjedočanstva o našem narodu, čiji su potomci u nekim zemljama uspijevali stići do značajnih pozicija u svojoj zajednici – navodi dr. Musić.
U Albaniji uče i nevjeste da kuhaju naša tradicionalna jela
Posebna priča su Bošnjaci u Albaniji. Profesorica na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Univerziteta u Tuzli, dr. sc. Amira Turbić-Hadžagić ne skriva očaranost onim što je vidjela i saznala prilikom boravka u bošnjačkim selima u Albaniji.
– Nevjerovatno je kako su Bošnjaci u Albaniji, i pored torture koju su preživjeli pod prethodnom vlašću, uspjeli sačuvati svoj identitet. Očarale su me Bošnjakinje u selu Borak, koje čak čuvaju i tradicionalnu bosansku kuhinju. Kuhaju naša tradicionalna jela, tome uče i svoje nevjeste koje nisu Bošnjakinje. Takvo očuvanje bosanskog kulturnog naslijeđa, vrijednosti i identiteta oko 140 godina pripada segmentu autohtonih materijalnih, duhovnih i kulturnih dobara naše prošlosti i prošlosti Bošnjaka u Albaniji – kaže dr. Turbić-Hadžagić.
izvor/foto: avaz.ba
