Maja Uzelac, rediteljica i autorica emisije “Kulturni nokaut”, na Fejsbuku je uputila poslednji pozdrav suprugu Miroslavu Ničiću koji je preminuo 13. aprila, kao i zahvalnicu svima koji su težak period proveli uz njih.
– Hvala svima koji su se igrali sa našom djecom kad se Miki razbolio, a ja sjedila po bolničkim sobama, na internetima i u doktorskim ordinacijama.
Iako su neke njihova djeca čekala kod kuće; iako su neki od njih inače izbjegavali djecu, jer nisu mogli da imaju svoju, i patili su zbog toga. Hvala onima koji su ih zasipali slonovima i dobrim vilama; onima koji su nam kuhali i donosili torte. Iako neki od njih nisu imali posao ni ušteđevinu, iako neki nisu imali vremena ili snage. Svima koji su dali krv i dali trombocite, iako su se neki plašili igle. Svima koji su željeli to da urade, ali drugi su dali dovoljno prije njih.
Hvala svima koji su odlagali svoje sastanke da bi sa mnom pričali o lošim filmovima i o ludačkim cipelama, da ne bih mislila samo misli iz pakla. Svima koji su nas vodili na izlete i zvali na mora i na planine. Hvala svima koji su nudili svoje mjesečne plate, rješavali sumanute tehnikalije i preskakali birokratske crne rupe u moje ime. Svima koji su nas zvali da radimo zajedno. Svima koji su nas povezali sa svojima i predstavili kao svoje.
Svim onim doktorima koji su mogli da nas gledaju kao pacijenta i rodbinu koja dosađuje, ali su nas gledali kao ljude kojima je stalo. Hvala svima koji su se sa mnom tresli oko svake krvne slike, guglali svaki test i sad, zajedno sa mnom, mogu da upišu hematologiju. Hvala i onima koji su mislili da sve to nije dovoljno, i zbog toga se iscimali, kupovali avio-karte i uplaćivali osiguranja, pokušavali nešto za njega sa svoje strane. Hvala onima koji su nas primali po stranim gradovima i svađali se sa nama oko organske hrane. Hvala onima koji su se posle toga mirili i grlili.
KBC
Gepostet von Maja Uzelac am Donnerstag, 28. April 2016
Hvala svima koji su tri i po godine živjeli sa nama ovako. I voljeli nas sve više, umjesto da nas sve više izbjegavaju.
Hvala onima koji su plakali sa nama prije sedam dana. I onima koji su izigravali klovnove da me nasmiju. Hvala onima koje je boljelo što on više nije tu, i onima koje je boljelo zato što nas, koji smo ostali, boli.
Bio je nježan-talentovan-blesav-problematičan-čaroban-zajeban-ekološki aktivan-biljakama okrenut-kuhanjem inspirisan-umjetnik-strastven-esktreman-opterećen-posvećen-dječak-ideolog-muž-sin-brat-tata-veseo-tužan-zabavan-težak-lijep-dobar-pametan. I moj.
Bio je čovjek koji mi je ostavio svoju posljednju rečenicu: Nemoj samo ti sad da se smoriš. (+”cin-cin” – tako smo se kucali burmama).
Bio je takav čovjek koji je – u tri različite zemlje, u pet bolnica – napisao, iskomponovao, producirao i otpjevao svojoj porodici album od 12 pjesama. Toliko je htio da bude sa nama, i toliko je uradio da nam bude lakše.
Svirao je sint od metar dužine u bečkoj bolničkoj sobi. Drao se upola glasa u Tel Avivu i u sterilnom bloku VMA, prikačen za infuzije i citostatike.
Pjesmu “Mama, ne brini” Maja Uzelac je objavila na servisu SoundCloud.
