Postoje knjige kojima se uvijek vraćam, kao i one za koje smatram da bi ih svako, barem jednom u životu, trebao pročitati. Na tom se popisu nalaze neki od najčitanijih klasika svih vremena, meni posebno dragi, ali i one knjige koje su na putu da postanu klasici novim generacijama. Svima im je zajedničko to što objedinjuju veliku literarnu vrijednost, maestralne pripovjedne tehnike, zanimljive teme i stil koji naprosto osvaja. Dakako, teško je bilo odabrati najboljih sedam pa recimo da je ovo tek djelić onoga što smatram vrhunskim djelima.
Gabriel Garcia Marquez: Sto godina samoće
Najpoznatiji roman nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza objavljen je 1967. i do sada preveden na gotovo 30 svjetskih jezika, prodan u milionima primjeraka diljem svijeta i postao je jedno od najvažnijih djela svjetske književnosti. Riječ je o djelu kolumbijske književnosti koje prati nekoliko generacija obitelji Buendia u izmišljenom gradiću Macondo koji su osnovali José Arcadio Buendía i njegova žena Ursula Iguarán u potrazi za boljim životom. Upravo lik Ursule povezuje brojne generacije obitelji. Naime, ona umire u visokoj dobi (između 114. i 122 godine) pa svjedoči svim usponima i padovima obitelji. Ono što ovo djelo izdvaja od sličnih obiteljskih saga jest magijski realizam, jedna od meni najdražih pojava u književnosti koju su južnoamerički književnici maestralno uklopili u svoja djela. Riječ je o tehnici kojom se isprepliću san i java, realno i irealno i gdje ne postoji jasna granica između toga. Cijeli je koncept ove priče zamišljen kao kritika kolumbijske povijesti kroz priču jedne nesretne obitelji, prožeta metaforom na svim razinama.
Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina
Nezaobilazna Ana Karenjina jedno je od meni najdražih književnih djela svih vremena. Veliki Tolstoj u njoj daje prikaz ruskog društva sedamdesetih godina 19. stoljeća kroz slike ljubavi kao temeljnog pokretača ljudskih života i to kroz tri različita braka i jednu izvanbračnu vezu. Također detaljno raspravlja o religiji, položaju ruskog seljaka u društvu i traženju smisla života, a sve to kroz lik Levina kao protutežu Ani. Slojevitost ovog djela potvrđuje i to što ga je žanrovski teško definirati kao jednu vrstu romana jer se u njemu isprepleću elementi filozofskog, psihološkog, ljubavnog i društvenog romana te romana karaktera. Kroz ovu žanrovsku isprepletanost Tolstoj je uspio stvoriti likove koji kao da su zaista od krvi i mesa, koji svi redom u sebi imaju i dobre i loše osobine, potpuno suprotno postupcima karakterizacije likova u ranijim književnim epohama, što mi je bilo pravo osvježenje nakon dotadašnjih idealiziranih likova. Jer, na koncu, idealne osobe ne postoje.
Antoine de Saint Exupery: Mali princ
Ne poznajem nijednu osobu koja voli čitati, a da ne obožava Malog princa. To je knjiga koja savršeno spaja djecu i odrasle, odnosno koja briše granicu između dječje književnosti i književnosti za odrasle. Riječ je o djelu tzv. fantastične književnosti koje gradi irealan svijet na podlozi realnog svijeta, a sve to umotano u priču o susretu avijatičara i zlatokosog dječaka u bespućima pustinje. Knjiga nastala davne 1943. godine i danas je vrlo aktualna kroz svoju kritiku društva i upozoravanje na prave životne vrijednosti, a upravo je to ono što potiče odrasle na čitanje ovog bezvremenskog djela. Gotovo svaka rečenica koju mali princ izgovara u knjizi postala je kultna, a njegove poruke o djetinjstvu, odnosima s ljudima i svim onim sitnicama koje zaista vrijede truda ne mogu biti istinitije.
Zagonetni mladić koji ne pokazuje osjećaje ni na majčinom pogrebu, ne mari za ljubav ni karijeru i postaje slučajni ubojica bez ikakvog motiva, a samo zato jer smatra da ionako ne može utjecati na svoj život, temelj je jednog od najvažnijih romana 20. stoljeća, Camuseva Stranca. Protagonist Mersault nam kronološki iznosi događanja u svom životu, a pripovjedač se pritom vodi idejom apsurda, odakle je i nastao pojam filozofije apsurda kojeg je Camus kasnije nijekao. Kako smatra da nema smisla ulagati u odnose s ljudima, jer čovjek ionako na kraju umire sam, potpuni je stranac svima oko sebe iako njegova okolina uvijek nastoji doprijeti do njega, no ponajviše je stranac sebi samome. Sukobljava se s cijelim svijetom, odbacuje ljubav, religiju, karijeru pa i samu slobodu, što je u skladu s velikim promjenama koje su zadesile 20.stoljeće. Iako lik Mersaulta još i danas zbunjuje kako književne teoretičare, tako i psihologe, vjerujem da nam otvara nove vidike i navodi nas da dobro promislimo o tome kako ćemo proživjeti one godine koje su nam preostale.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna
Dostojevski je bio iznimno cijenjen kao autor još tijekom svog života, čemu je u mnogome pridonijela njegova supruga Ana, a nakon smrti njegova su djela postala jednima od najboljih klasika svih vremena. Mnogima je najpoznatiji i najdraži njegov kultni realističko-modernistički roman Zločin i kazna u kojem kroz lik mladića Raskoljnikova progovara o problemima zločina i kazne, grijeha i traženja pravde, ispaštanju siromašnih, osiromašenom plemstvu i mračnoj petrogradskoj stvarnosti onog doba. Roman počinje Raskoljnikovim ubojstvom stare lihvarice, čijim je novcem on namjeravao pomoći svima onima koji ga nemaju – Marmeladovima, svojoj obitelji i sebi, a ostatak romana zamišljen je kao, prije svega, roman ideje čemu su podređeni i likovi i fabula, dok je elementima unutarnjih monologa Dostojevski već zakoračio u epohu modernizma.
George Orwell: Životinjska farma
Orwellova Životinjska farma bila je zabranjena u raznim kutevima svijeta, napose u bivšem SSSR-u, Njemačkoj prije pada Berlinskog zida, pa i godinama poslije, a i danas je zabranjena na Kubi, u Sjevernoj Koreji te nekim muslimanskim zemljama (zbog činjenice što svinje govore, što je za muslimane neprihvatljivo). Već je iz tih podataka jasno da je knjiga smetala velikom broju ljudi zbog tema koje obrađuje.
Sve započinje kada na farmi gospodina Jonesa nekoliko životinja odluči pokrenuti revoluciju predvođeni prascem Majorom. Njegove riječi daju im do znanja da imaju težak, pa čak i ropski život, koji mora prestati. I tako započinje njihova prava mala revolucija u kojoj je g. Jones svrgnut s farme. Kako bi se održao red na farmi, životinje donose sedam zakona objedinjenih pod tzv. animalizmom, no jedno po jedno sva se krše…
Sam Orwell ovo je djelo okarakterizirao kao basnu, što je logično s obzirom na to da u njemu životinje koje govore imaju glavnu ulogu, no zapravo je riječ o nešto složenijoj satiri koja ismijava totalitarizam, komunizam i revoluciju općenito. U likovima životinja mogu se prepoznati Staljin, Lenjin, Napoleon i druge povijesne, nimalo pozitivne ličnosti. Iako je riječ o teškim temama, cijelo djelo karakterizira nekakva lakoća pa čak i humor, što inače nije tipično za Orwellova djela. Zato je ovo djelo vrlo blisko i tinejdžerima koji se s njime upoznaju u srednjoj školi paralelno s nastavom Politike i gospodarstva. Osim toga, savršeno se može primijeniti i na bosansku sadašnjost jer baš kao i na farmi, kod nas također postoje jednaki i jednakiji.
Harper Lee: Ubiti pticu rugalicu
Američka književnica Harper Lee dokaz je da nikada nije kasno stvoriti jednu od najboljih knjiga svih vremena. Štoviše, za svoje djelo osvojila je i Pulitzerovu nagradu te je u kratkom vremenu ovaj dramski roman postao nezaobilazno štivo milijuna čitatelja diljem svijeta.
Radnja ovog bildungsromana (romana o odrastanju i razvoju) prati živote obitelji odvjetnika Fincha i njegove djece Scout i Jema, a relativno mirne živote obitelji i njihovih prijatelja poremeti sudski slučaj dodijeljen ocu. On treba na sudu braniti Afroamerikanca optuženog za silovanje bjelkinje, čime započinje teško razdoblje za cijelu obitelj.
Kroz stilski jednostavne rečenice, retrospekciju i vidljiv smisao za naraciju, Lee je prikazala teme koje su tokom 19. i 20.stoljeća stoljeća bile itekako aktualne u njezinoj domovini, a to su rasna diskriminacija, položaj žena u društvu, težak južnjački život, ali i borba za pravdu te uvažavanje svih ljudi. Sve nam je to preneseno glasom djevojčice Scout koja se prisjeća svog djetinjstva, no mene se posebno dojmio lik Atticusa Fincha koji kao samohrani otac ima nevjerojatnu dozu strpljenja i ljubavi za svoje dvoje djece i nikada ne propušta priliku usaditi im svijest o važnim životnim vrijednostima.
Zanimljiv je podatak da su ovaj roman britanski knjižničari 2006. godine proglasili knjigom važnijom od Biblije i napomenuli da je nitko ne bi smio propustiti pročitati.
Prof. Razim Medinić
