Gosti emisije bili su Dražen Bošnjaković, Ivo Lučić, Tvrtko Jakovina, Višnja Starešina i Hamdija Malić
Tema sinoćnje emisije “Otvoreno” na HTV-u bila je ”Šta znači doživotni zatvor za Radovana Karadžićai kakva je odgovornost Srbije za zločine u BiH”.
Gosti emisije bili su ministar pravosuđa Hrvatske Dražen Bošnjaković, Ivo Lučić, historičar, Tvrtko Jakovina, historičar, Višnja Starešina, novinarka i publicistkinja, i Hamdija Malić, odvjetnik, predsjednik Udruženja Bošnjaka branitelja domovinskog rata.
Na pitanje je li ova presuda Karadžiću konačni poraz velikosrpske ideologije ili nedavno postrojavanje četnika u Višegradu pokazuje da je puno onih koji samo čekaju novu priliku, Starešina je kazala da ne bi to nikako rekla.
– Ova ova presuda i sama optužnica protiv Karadžića, kao i inače optužnice protiv Srba za zločine u BiH, nisu nikada obuhvatile i Srbiju. Zločinački poduhvat koji je bio u optužnici Miloševića u koji je uključena Srbija kad je on umro nikada nije ponovo aktualiziran kroz optužnice protiv Srba iz BiH, kao niti je dodirnut vrh JNA – rekla je Starešina.
– Vrlo porazno je za Haški sud da su Karadžić, Mladić i Milošević 1992. prvi imenovani potencijalnim optuženicima, Karadžić je slovio za vrijeme pregovora pa je i izoliran 1994. kada se bližio kraj rata i kada se u proces uključio i SAD jer se očekivalo njegovo optuživanje, da je optužen 1995. u jednoj od prvih optužnica, a SFOR je bježao pred njim da ga ne uhvati 1996. i da je bio među posljednjim optuženicima koji je izručen. Kad imate kaznu za nekoga četvrtinu stoljeća kasnije za nekog ko je trebao biti prvi onda je to porazno, rekla je.
– Dobro je da su potvrđene kvalifikacije iz prvostepene presude, uključujući i za genocid u Srebrenica koja je najbolje odrađena što se tiče Haškog suda. Dobro je da je kazna doživotna jer je to poruka. Loše je za osvještavanje i slamanje velikosrpskog projekta da rukovodstvo Srbije nije dohvaćeno za srpske zločine u BiH. Nakon 25 godina može se reći da je eksperiment Haškog suda polučio je vrlo politički izbalansiranu pravdu s vrlo sumnjivim pravnim standardima, a to se moglo vidjeti iz njegovih prvih dokumenata – rekla je svoj presjek Starešina.
– S jedne strane vrlo je dobra poruka da je dobio doživotnu kaznu. Pojačali su 40 godišnju kaznu i to je dobra poruka. S druge strane, kao neko ko živi na ovom prostoru, sa svim manama Haškog suda, da smo to prepustili sudovima na prostoru bivše Jugoslavije mislim da bi čekali duže i pitanje je kakvi bi bili rezultati takvih sudovanja. U tom smislu možemo biti manje kritični prema sudu nego što bi to bilo inače – smatra Jakovina.
Rekao je kako je Milošević izgubio u puno strateških bitaka, ali da nije izgubio u BiH.
– To vidimo po tome kako se ponašaju u Republici Srpskoj. Historijske pouke su najslabije. Majke su možda dobile određenu satisfakciju, koje su jako dugo čekale, možda su dobile satisfakciju, ako može biti. Ali za projekt za činjenicu da se Bošnjaci ne mogu vratiti u ta mjesta iz kojih su istjerani, ako član predsjedništva negira državu koju formalno treba voditi, u tom smislu mi smo u jednom žalosnom stanju 2019. godine uprkos tome što se dogodilo Karadžiću, rekao je Jakovina.
– Bio je obrazovan i imao karijeru, a u isto vrijeme je imao najdivljije ponašanje koje se moglo naći na ovim prostorima. Sve to sklopilo se u jednu ličnost u jedan projekt, koji je završio s genocidom te je dodirnuo stotine hiljada ljudi u BiH, ali i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Slobodan Milošević je bio glavni akter raspada Jugoslavije. On je bio jedini pravi sagovornik svima, glavni ključ i ostaje da ono što se dogodilo s njegovim suđenjem nije doreklo – rekao je Jakovina.
Starešina je napomenula da se malo naglašavaju hrvatske žrtve srpskih zločina u BiH za koje je osuđen Karadžić, ostale su potpuno nepoznate, smatra.
– Lučić je podsjetio kako je 12.5.1992. godine Skupština Republike srpskog naroda u BiH, kako se tada zvala, donijela odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH. Ona je u novembru 1993. objavljena u službenim novinama. U samom početku vidimo da sve ovo što se događalo je zapravo zacrtano kao jedan strateški cilj. Sve ono što je proizašlo od toga je upravo to – zločinački manifest – rekao je Lučić.
Bošnjaković je rekao da je presuda dobra satisfakcija za žrtve i najbliže.
– Svako ko se želi na ovim prostorima upustiti u ovako nešto zna da će ga ruka pravde kadtad stići. No, postupci su na Haškog sudu predugo trajali. Sve to trebalo je ići brže. Žao nam je da nisu obuhvaćene neke opšine u BiH, primjerice Prijedor, i da nije naglašena veza vrha Beograda i Karadžića jer se zna da nije mogao sam donositi odluke mimo saglasnosti Beograda. Svi ti ljudi koji su bili čelni ljudi u RS kada se stvarala, svi su osuđeni. Međutim, Republika Srpska živi i pitanje je njene budućnosti kako će se jednog dana odnositi prema toj prošlosti, kakva će ona biti unutar BiH. Sve ovo što se događa u Višegradu, pa i u Beogradu izjave koje idu prema Hrvatskoj, nisu dobar znak. Ako će htjeti imati uređenu zajednicu morat će imati ispravniji i istinitiji odnos prema historiji jer ne znam kakvu budućnost mogu imati. Ovakvim pristupom nećemo moći pozitivno ocijeniti kod pristupnih pregovora, mislim o poglavlju 23 – rekao je Bošnjaković.
Starešina je upitala kako će se ostvariti ratna odšteta kada nemamo niti jednu pravomoćnu presudu koja presuđuje Srbiji za zločine koji su se događali u logorima.
– Kako ćete postaviti zahtjev za odštetu ako nemate kroz krivične procese definiranu odgovornost – upitala je.
Odgovorio je Bošnjaković kako nije nužna krivična presuda unutar civilne odgovornosti, unutar građanskog postupka. Bilo bi lakše da je ima ali nije nužna, odgovorio je.
Malić smatra da će presuda biti odrednica i da će se pametnim historičarima koji pišu historiju pisati historiju do presude i nakon presude.
– Zašto ovo kažem? Ovo što je Karadžić napravio nije nastalo samo 90-ih godina. Treba zaći dublje u prošlost od balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, pa do Draže Mihailovića 1941. kad je pobio 5000 muslimana. Dolazi problem u Drugom svjetskom ratu, a i sada se postrojavaju četnici u istočnoj Bosni. To je grozno, to je necivilizirana metoda ponašanja srpskog dijela stanovništva. Ne mislim da su svi Srbi četnici, ali jedan dobar dio srbijanskog naroda se digao za genocidnom politikom, koja je uništavajuća u odnosu na bilo kod drugog koji nije Srbin i pravoslavac. Nažalost, i pravoslavna crkva ima tu svoj veliki obol – daje temelj za ideologiju na temelju koje se onda razvija događanje četnika.
Tragično je što se to dogodilo na Balkanu gdje smo sve izmiješani, pogotovo u BiH gdje se živjelo tolerantno. Najveći uspjeh Miloševića je da je uspio posvađati Hrvatske i muslimane u ovom ratu. Turci su vladali ovim područjima 500 godina, a muslimani i katolici se nisu tukli. Sad smo se potukli kad je to najmanje trebalo, umjesto da smo bili rame uz rame i očuvati se od onih koji su htjeli preko Drine. To nam je strašna mrlja. Nas je 30.000 Bošnjaka sudjelovalo u domovinskom ratu u BiH 1.695 poginulih.
Dali su krv za ovu državu, Hrvatsku. Nismo trebali sebi dopustiti da se toliko miješamo u BiH. Milošević je razbio državu, nismo smjeli na to nasjesti kao niti što ne smijemo nasjesti na ove četničke provokacije u Višegradu. Hrvatska je bila najkulturnija jedinica u sastavu bivše Jugoslavije, najnaprednija. Hrvati su bili najradišniji, najorganiziraniji, najciviliziraniji, najdobronamjerniji, najproduktivniji, industrijski najrazvijeniji i u svemu su prednjačili. Mi smo od 90-ih naovamo neke detalje napustili, umjesto da zadržimo i da idemo dalje – smatra Malić.
izvor / foto: avaz.ba
